Jednom me netko na Linkedinu zamolio da napišem osvrt na činjenicu kako postoji velika razlika između oglašenih cijena po oglasnicima i cijena zaista realiziranih prilikom kupoprodaje, razlozi tome, uzroci, itd.
Razgovarala sam s jednim klijentom koji mi je želio dati 3 nekretnine u prodaju, ali su cijene u startu bile ogromne, bez pokrića. Pitala sam ga kako je došao do tih cijena. On je rekao da ima procjene nekretnina od strane ovlaštenog procjenitelja. Pitala sam ga je li ponudio procjenitelju da proda nekretnine po toj cijeni. On je za čudo rekao da ga je pitao. Na to mu je procjenitelj uzvratio odgovorom: ZA KOLIKO ŽELIŠ DA IH PRODAM? KOLIKO TI JE POTREBNO? Na to je klijent ostao zapanjen jer je upravo mislio da je procjenitelj procijenio nekretninu na realnu vrijednost. Klijent ga je pitao, pa jesi li upravo procijenio nekretnine? Onda toliko novaca i želim. Možeš li ih ti prodati po toj vrijednosti? – Ne, nitko ne bi dao toliko novaca za nekretninu u ovakvom stanju. -Pa kako si onda mogao procijeniti na tu cijenu?
Realna cijena je ona koliko je netko spreman platiti. Naravno, često se dogodi da kupci podcjenjuju vrijednost, agenti povisuju cijenu u nebesa a sve kako bi zaradili više jer rade na proviziju. Vlasnici se vode sretnim ušima jer veliki iznosi su uvijek primamljiviji. No po mom mišljenju i iskustvu, agent bi trebao biti taj koji je i ovlašteni procjenitelj i koji kaže koliko nekretnina može vrijediti, odnosno, koliko realno može novaca dobiti za nju, ali tada bi sve konobarice, frizerke, kuhari i svi koji su agenti, a pritom nisu građevinske-arhitektonske struke trebali/le ostati bez licence agenta pa i procjenitelja.
